Prije 34 godine srpski agresor počinio je teške zločine nad stanovnicima Bioče. Zarobio je i zatvorio mještane ovog naselja u prostorije osnovne škole, nakon čega su žene i djeca odvojeni od muškaraca te odvođeni u logore, među kojima su bili željeznička stanica u Podlugovima i Planjina kuća u Semizovcu. Nakon toga, mnogi od njih su ubijeni. Bioča je dala 47 šehida, a prije agresije u ovom mjestu živjela su 52 bošnjačka domaćinstva. Najveći zločin počinjen je na brdu Žerovanj, gdje je mučeno i ubijeno 16 Biočana, dok su ostali stradali u živim štitovima koje je koristila agresorska vojska.
I ove godine dostojanstveno je obilježeno stradanje Bošnjaka Bioče. Na centralnom spomen-obilježju upriličen je prigodan program, nakon čega su delegacije položile cvijeće i proučile Fatihu.
Predsjednik Organizacionog odbora, Emir Handžić, dijete šehida Bioče, 1992. godine imao je svega osam mjeseci, a pet godina kada je tijelo njegovog oca pronađeno u masovnoj grobnici na Žerovnju i kada mu je klanjana dženaza. Emir je poručio mladim ljudima da moraju biti hrabri, kao što su bili i šehidi.
-Ovo je jedno od najmasovnijih obilježavanja stradanja bošnjačkog stanovništva, ne samo na području općine Ilijaš nego i Kantona Sarajevo. Ovo je jedno malo naselje koje broji oko 50 domaćinstava, 30 je djece šehida, danas su većina pošteni i radni ljudi. Svake godine treba nas biti više. Ovo je tradicionalno obilježavanje, 16. godinu zaredom smo ovdje. Nije samo poštovanje otići na mezar, moramo biti ovdje, svjedočiti istinu, prenositi priču našeg babe, našeg dede, da ne bi neprijateljska laž pobijedila. Našoj djeci šehidi puno znače. Da nije bilo naših šehida, vjerovatno ni ove djece danas ovdje ne bi bilo. Kao dijete šehida, odrastao sam bez oca, tek sam ulogu oca shvatio kad sam i sam postao roditelj, uvidio sam tu podršku i šta sam sve morao proći sam. Zato bih poručio mladim ljudima da moraju biti svjesni uloge šehida, odgovornosti, da budu hrabri, da se bore, da im niko ništa neće dati osim onoga za šta se sami izbore. Naši očevi su bili hrabri. Mi ne smijemo upropastiti njihovu hrabrost svojom lijenošću, istakao je Emir Handžić.
Načelnik Amar Dovadžija istakao je da svjedočimo brojnim stradanjima stanovnika Ilijaša od aprila do jula 1992. godine, te da su ovo dani tuge, sjećanja, ali i ponosa na šehide i ono za šta su se borili. Naglasio je da je naša obaveza i amanet da ih poštujemo te da spomen-obilježja služe kako bismo ih se sjećali, ali i kao opomena da ne smijemo biti naivni kako ponovo ne bismo postali žrtve. Izrazio je zadovoljstvo činjenicom da se život u Bioči vraća, da se poboljšavaju uslovi života i realizuju brojni projekti, te da će Općina Ilijaš nastaviti podržavati i stvarati optimalan ambijent za stanovnike Bioče.
Predsjedavajući Općinskog vijeća Ilijaš Samed Mešanović kazao je da šehide ne smijemo i nećemo nikada zaboraviti te da je zločin počinjen u Bioči, u odnosu na broj stanovnika, ravan genocidu.
Pomoćnik ministra za boračka pitanja Kantona Sarajevo Osman Smajlović poručio je da se 47 šehida Bioče nikada ne smije zaboraviti.
– Kultura sjećanja i način na koji ih se prisjećamo najmanje je što možemo učiniti za njih. Potrebno nam je što više omladine koja će slušati historijske časove i učiti za šta su oni dali svoje živote, ko su bili i ko su heroji na kojima počiva priča koja se zove Bosna i Hercegovina. Imamo dug prema mladima da na njih prenosimo empatiju. Kao što smo mi bezuslovno krenuli da branimo domovinu, tako moramo i mlade naučiti da imaju empatiju i da u budućnosti brane Bosnu i Hercegovinu, istakao je Smajlović.
Nermin Durmo, stanovnik MZ Bioča, jedan je od prvih ranjenika i zarobljenika na području općine Ilijaš 1992. godine. Kao svjedok događaja u Bioči poručio je da uvijek moramo biti budni i na oprezu.
-Sjećam se kao da je jučer bilo. Napad je počeo s brda Paljevo. Povukli smo se prema Hajrinoj Kosi, a narednog dana prema Trešnjicama, pa zatim prema Zenici. Dobili smo dojavu da su poginula naša dva saborca. Nakon toga vratili smo se u Bioču kako bismo pomogli svom narodu. U tom trenutku više nismo imali ništa – ni hrane ni vode. Pokušali smo se probiti prema Visokom jer smo vidjeli da tu više nema života. U grupi su bila 52 borca. Upali smo u zasjedu. Bio sam teško ranjen. Poginula su dvojica saboraca, Džemal Šehić i Edin Handžić. Moji saborci su se povukli, a ja sam ostao na mjestu gdje sam ranjen. Došao sam do mjesta Hijići i sutradan krenuo da se predam. Vidio sam kako gore kuće u Bioči. Zarobila su me moja dva školska druga. Uvijek je bila ista taktika: ‘Predajte oružje, nećemo vam ništa, a za glavu ne garantujemo.’ Prebačen sam u stanicu milicije, a potom u dom zdravlja. Bilo mi je nevjerovatno da me ispituje školski drug s kojim sam nekada dijelio sendvič. Nakon toga odveden sam u SUP, gdje su me ispitivali, tukli i maltretirali. Mladim ljudima poručujem da uvijek budu budni i na oprezu. Nakon rata bio sam predsjednik MZ Bioča. Pronašli smo masovnu grobnicu na lokalitetu Žerovanj. Bio sam prisutan tokom ekshumacije. Poznavao sam svakog svog saborca i to su mi bili jedni od najtežih trenutaka u životu, istakao je Durmo.
Nakon programa na centralnom spomen-obilježju upriličen je obilazak spomen-ploča u rejonima Trešnjice i Selimovići.
1.jpg)
